Oblici navodnika

Dragi Neptune, the Mystic,

Hrvatski školski pravopis navodi tri oblika: " " / „ ” / » «, te su od londonca poznata zadnja dva rješenja. Hrvatski pravopis nema rješenje o obveznosti, nego samo preporuku.

Ostali pravopisi za školsku upotrebu različito su definirali:

Ante Vladimir Bikić, Pravopisni priručnik hrvatskoga jezika: za osnovnu školu, Didakta, Zagreb, 1997. i u svom 2. izdanju, 2003. navodi da je odobren kao priručnik rješenjem Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske, te navodi još veću raznolikost navodnika (i “ ” i „ “ i „ ” i » «). Slično navodi i autorica Ljiljana Jojić u Pravopisnom priručniku, gdje posebno navodi (t. 183., str. 99.) koji je oblik samo za tiskana djela, te isti upotrebljava dosljedno u svom priručniku. Moglo bi se govoriti i da pravopisi autora Babića, Finke i Moguša preferiraju prethodno upotrebljeni oblik navodnika.

Po svemu sudeći češći su i u enciklopedijskoj leksikografiji: članak o interpunkciji u Hrvatskoj enciklopediji, Mrežnome izdanju.

Pravopisni rječnik nije potpuni popis, ni potpuni popis svih vrsta navodnika i tipografije, a niti potpuni popis svih oblika ispisivanja datuma (posebno ne u praksi).

Ne vidim svrsishodnost u uređivanjima kojima se jedan ispravan (i preporučljiviji) oblik mijenja drugim.

Unaprijed zahvaljujem na Tvome odgovoru. Lijepo te i srdačno pozdravljam,

Dragi Bugoslave,

Kao prvo, ime mojeg nadimka na web-stranici translatewiki.net izričito glasi Neptune, the Mystic, a ne PajoPajimir (usput, čudan je nešto taj vokativ PajoPajimir, ne misliš li?). Volio bih da me tako i oslovljavaš u svojim porukama.

Neka Hrvatski pravopis nema rješenje o obveznosti, ali ako ima preporuku, mogli bismo je i uzeti u obzir. Ne bih rekao da se takve stvari pišu samo radi popunjavanja praznina na papiru, za razliku od nekih drugih. Uglavnom, pogledamo li stranicu 108, 109 i 110 u Pravopisu Instituta, vidjet ćemo da se doista spominju » « i „ ”, ali zamijetit ćemo i da izostaju ispisani primjeri s » «.

Ne bih uzimao Hrvatsku enciklopediju kao relevantan izvor kad su u pitanju pravopisni problemi. Ondje se, primjerice, spominju Madžari i Madžarska, a svi suvremeni pravopisi predlažu oblik Mađarska, koji je bliži mađarskom izvorniku nego turski oblik Madžarska.

Činjenica jest da je oblik „ ” zastupljeniji i u široj upotrebi od » «. Taj potonji oblik češći je u bjeloruskom, ruskom i ukrajinskom. A budući da se ne bavimo bjeloruskim, ruskim ni ukrajinskim jezikom, bilo bi u redu da se posvetimo ovom prvom obliku.

Hvala na razumijevanju. Srdačan pozdrav,

Dragi Neptune, the Mystic,

nadam se da moj način obraćanja ne izaziva smetnje u komunikaciji, neki korisnici preferiraju nominativ kod takvoga obraćanja. Ne mislim da je potrebno lektorirati korisničke upise po razgovornim stranicama. Prihvaćam tvoj prijedlog da se u porukama tituliramo korisničkim imenima na ovom vebsajtu.

Ne bismo mogli uzimati u obzir samo neke preporuke, te onda temperati po istima. Rekao bih da se većina pravopisa piše zbog tržišta te dok nisu rasprodane zalihe pravopis je više-manje aktuelan. Ne znam o kakvim razlikovnjacima se ovdje radi, bit je u tome da različite pravopisne tradicije ne rade prepreku u komunikaciji, a pogotovo ne različite tipografije. Korisnici se trebaju malo bolje obavijestiti o tome tko zagovara koje rješenje i da se potpora za neko rješenje može pronaći među korisnicima koji raspravljaju argumentima, a ne među onima koji dolaze bugarskim vozom. Red vožnje nas uči da !votes baš ne znače mnogo, a kamoli korištenje utjecaja kod neinformiranih.

Originalno istraživanje nije dozvoljeno, posebno ne domišljanje o dalekosežnim posljedicama izostanka nekih primjera u kakvom pravopisnom priručniku.

Hrvatska enciklopedija i izdanja Leksikografskoga zavoda (i prije 1990.) dobila su i odgovarajuće društvene potvrde, posebno od Stjepana Babića, tako da nečije mišljenje o relevantnosti tih izvora u smislu pravopisne problematike zapravo pokazuje stupanj poznavanja i općejezične situacije u društvu. Militantnost tu ne će pomoći, pogotovo unošenje u čitavu priču nekih pojedinih primjera ( o nekim zahtijevima etimologije ), pa niti navodi o izvornijem pisanju prihvaćenih fonetskih oblika u hrvatskome jeziku. Prevazilaženje podjela je jedini način, a do tog se momenta ne dolazi bilo kakvim tvrdnjama koje sadržavaju riječi svi/nijedan i slične univerzalne kvantifikatore.

Nije točan navod o tome što je zastupljenije, mjereno samo nekim izvorima i gledano samo kroz neke ružičaste naočari. Bitna je i enciklopedijska upotreba, kao i upotreba u računarskome okruženju, nečije impresije o čestoti ne impresioniraju, pogotovo ako se odnose na oblik « ». Ne bi bilo u redu, da se temeljem jednog izvora mijenja postojeće stanje na način koji je zamišljen u nečijoj glavi. Neki oblici su zastupljeniji kod pisanja rukom, a kompjutersko doba nosi svoje uticaje.

Hvala na suradnji i na razumijevanju. Lijepi pozdravi,